Magija predmeta i riječi

Dvanaesti trijenale kiparstva postavljen je u Gliptoteci HAZU-a kao reduciran, u odnosu na prethodne izložbe, izbor iz recentne produkcije. Izborom ocjenjivačkoga suda, Peruška Bogdanića (predsjednika), Feđe Gavrilovića, Leonide Kovač, Vesne Mažuran Subotić i Viktora Popovića, predstavljeno je 36 autora, s jednim ili nekoliko radova, a priređena je i samostalna izložba dobitnika Velike nagrade prethodnoga trijenala, Igora Rufa. Kao i posljednje manifestacije, i ova je ukazala na kompleksnost kiparskoga medija, i njegova fluidnoga odnosa prema drugim medijskim mogućnostima. Općenito, još od razdoblja dade i nadrealizma mijenja se odnos prema trodimenzionalnom objektu i fetišu, ustoličuje se pojam ready-madea. U sljedećim desetljećima postupci i pristupi još više radikaliziraju širenja polja skulpture.

Velika monstranca Nevena Bilića nagrađena je glavnom nagradom

Kompleksnost potencijala kiparskoga, ali i općenito likovnoga, odnosno vizualnoga govora, u svoj širini njegovih reprezentacijskih, (ne)materijalnih, narativnih i medijskih mogućnosti, jako je dobro sažeta u opisu rada Jeana-Françoisa Bocléa, Everything Must Go (Sve mora otići), trenutno postavljenoj u londonskoj Saatchi Gallery. Riječ je o metaforičkoj instalaciji, moru sastavljenu od gotovo sto tisuća plavih plastičnih vrećica, koje otvara dijalog o postkolonijalističkom nasljeđu i osobnoj memoriji. Znakovita je pak ova rečenica Oseija Bonsua: „Umjetnost postaje zamjena za čin nestanka, instalacije mjesto gubitka onkraj memorije, čineći vidljivim ono što je nemoguće predstaviti.“

Svakako bi se u tom ključu moglo tumačiti jedno od najzanimljivijih djela s izložbe, rad Daniela Kovača, Prisutnost. Njegova je tema povratak izbrisana identiteta. Ulica u kojoj autor živi zvala se do njezina preimenovanja Ulica braće Oreški. Kovač je od 12 betonskih kulir-ploča formirao portret jednog od braće, Mije, koji je potom restrukturirao u popločenje puteljka u istoj uličici. Instalacija je s lokacije nekadašnje ulice premještena u izložbeni prostor, a radu je pridružena i videodokumentacija. Možda bi ipak bilo pametnije ostaviti ga na mjestu koje inicijalno označuje i na koje se referira, kao što je primjerice na XI. trijenalu bio dislociran rad Ante Rašića (Na rubu, Ilica 85). Djelo idejom i konceptualnom realizacijom upućuje na nužnost drukčijega promišljanja komemorativne skulpture, koja se počesto u javnom prostoru iscrpljuje banalnim i anakronim rješenjima.

U dosluhu s tradicijom

Hommage je i u srži rada Ivana Fijolića, autora koji dosljedno njeguje figurativni izričaj s duhovitim, počesto ironičnim odmakom, Tri palme na otoku sreće. Njime on odaje počast Ratku Petriću i njegovu stvaralaštvu, izravno se referirajući na Petrićevu skulpturu Kapi na Savskom nasipu u Zagrebu te donoseći njegov portret, postavljen na leteći tanjur, u astronautskom odjelu. Petrić je naime 1981. načinio autoportret u astronautskom skafanderu, naslovljen To sam ja!. Kao i Fijolićev rad izložen na prethodnom izdanju trijenala, i ovaj bi se moglo prepoznati kao spomenički prijedlog, opet u snažnu dosluhu s tradicijom.

Na tradiciju, odnosno smisao i mogućnost vlastita djelovanja u okvirima medija, referira se i Vojin Hraste instalacijom 49CCM. I Fijolić i Hraste dobitnici su uz Marinu Bauer tri jednakovrijedne nagrade ovogodišnjega trijenala. Hrasteova kompozicija sastavljena je od glavnog objekta, figure koja reminiscira Vilendorfsku Veneru, koja stoji na formi oblikovanoj poput divovskoga jezika, postavljena na motociklu, koji je pak usmjeren prema rampi za skokove, gorućem vatrenom krugu i, naposljetku, kanti punoj vode. Vojin Hraste progovorio je o umjetnikovim dilemama o smislu vlastita bavljenja. Iako je u postupku prilično lako skrenuti u suvišnu naraciju ili geg, Vojin Hraste vješto spaja čas nespojive, čas očekivane elemente u instalaciju uvjerljive namjere i izvedbe. Autoironija i očigledan strah pred utemeljenošću vlastite pozicije karakteristike su rada Nikole Vrljića. Autoportret II, figurom autora u dimenzijama patuljka, načinje temu različitosti i preuzimanja pozicije drugoga.

Perfekcija izvedbe odlika je Nevena Bilića, koji je Velikom monstrancom zaslužio Veliku nagradu XII. trijenala hrvatskoga kiparstva. Skulptura u poliesteru organskim principom rasta osvaja prostor i prožima se s njime. Složena struktura optočena elementima iz povijesti dekoracije i dizajna naizgled se odvaja od imena, koje bi trebalo ukazivati na ulogu objekta. Istodobno, strahopoštovanjem koje izaziva svojom estetskom kvalitetom, ostvaruje se mogućnost poistovjećivanja s primarnom funkcije pokaznice – skrivanja dragocjenosti u njezinu središtu. Dragocjenost konotiramo u simboličkom smislu. Pridržavajući se sebi svojstvena modularnog načina građenja forme, Bilić potvrđuje autorsku zrelost i autonomnost.

Mlada autorica Ida Blažičko također u izričaju njeguje načelo organske varijacije, no u tehnici papercuta. Osim krhkosti i profinjenosti, ona site specific instalacijama pridaje moment postupnoga rasta kroz vrijeme, nadograđujući ih tijekom trajanja izložbe. Rad Osvajanje, nadilaženje, prožimanje na suptilan se način nadovezuje na bujanje bršljana koji je obavio pročelje Gliptoteke, bez ikakva doslovnog doticaja.

Aditivni princip primjenjiv je i ostvarenju Josipe Štefanec Čičkovina, koji Gavrilović dovodi u suodnos s prethodno opisanim radom: „Objekti Josipe Štefanec djeluju agresivno, kao forma koja množeći se guta sve pred sobom, a ta je suprotnost naznačena i u njihovim bojama: bijeloj u Osvajanju, nadilaženju, prožimanju i crnoj u Čičkovini. I jedan i drugi rad, kada bi nekom čarolijom njihove metafore rasta oživjele i osamostalile se od ruku svojih umjetnica, mogao bi potencijalno konzumirati prostor i nastaviti beskrajno svoj nezaustavljiv i nelimitiran rast.“

Pojedina ostvarenja računaju na participativnu ulogu posjetitelja. Ponajprije to je slučaj u radu Marine Bauer Introverti. Publika je pozvana da kamerama istražuje unutrašnjost šest kubusa različitih dimenzija. Njihovi se sadržaji reproduciraju na plazmi. Takvim se postupkom sugerira različitost između onoga što se nudi na van te onoga što se krije u nutrini. Neobičan trenutak opčinjenosti vizualnom privlačnošću unutarnjih struktura počiva na primjeni svakodnevnih materijala. Put poniranja kamerice strogo je određen i ograničen, što otvara polazište za uznemirenost i frustraciju onoga koji se upustio u pustolovinu istraživanja.

Ludizam i dijalog s nesvjesnim

Kiparica Božica Dea Matasić poznata je ponajprije po skulpturama i prostornim instalacijama oblikovanim po načelima organske logike, pa je time zanimljivija činjenica da se predstavila prostornom instalacijom određenom izrazitom socijalnom kritikom i autobiografskim momentom. U izložbeni prostor prenijela je svoj životni prostor, a kao podlogu iskoristila je ugovor za kredit u švicarskim francima. Također izložila je dokument kojim prikazuje na koliko je on glasio, koliko je uplatila i koliko je još dužna banci.  

„Poigravanje s nabujalim konotacijama daje Damir Sokić u tri rada“, ističe u predgovoru Feđa Gavrilović, „koja stoje uz literarne fragmente o nepovezanim događajima i dojmovima u kojima se spominju protagonisti iz povijesti kulture i umjetnosti, a različiti prostori i vremena preklapaju se u nadrealnim poetskim viđenjima. Tekstovi u epistolarnoj formi odnose se na asocijacije i dvojbeno podrijetlo objekata koji kao da su utjelovljenja njihovih pjesničkih slika, a adresirani su ‘dragom Roki’, što je umjetnikov nadimak, pa je možda riječ o poslanicama u kojima se nesvjesni dio uma, zadužen za kreaciju, obraća onome tko će utjeloviti njegove vizije.“

Na magiji riječi počiva i rad Đorđa Jandrića Pomorska: 72 rukom ispisana papira s tekstom pjesme Fernanda Pessoe Pomorska pjesan, u izvorniku i prijevodu na hrvatski, vise na šest konzola i formiraju „hrpoliku formu“; lagano ih pokreće zračna struja ventilatora koji je sastavni dio instalacije. Jandrić računa na međuprostor između napisanog, odnosno pročitanoga i promišljenoga i očekivanoga, na asocijativni, imaginarni i intelektualni odnos poezije i skulpture. Na dinamičnom prožimanju različitih medija, kiparstva i slikarstva, počiva Genealogija Vice Tomasovića, rad nadrealne estetike.

Djelo Mirjane Vodopija, instalacija Vortex, realizirano je u suradnji sa znanstvenikom, fizičarom Davorom Horvatićem, koji je autor videa, otvarajući na tom polazištu prostor za sučeljavanje empirijskoga i kreativnoga, to jest imaginarnoga poimanja stvarnosti. U zamračenu prostoriju postavljeno je projekcijsko platno koje se sužava u usku liniju te stvara dojam ubrzavanja simuliranih čestica ili Brownova gibanja.

Igor Ruf izložio je rad Pećina, koji se sastoji od konstruirana ambijenta spilje, u koju je autor postavio pribor za vlastito preživljavanje, te od videorada na kojem je zabilježio svoje bivanje u spilji, odnosno svoj otpjevani opis istoga. Pritom na duhovit način uz vlastitu ulogu preuzima uloge svoje žene, roditelja i drugih osoba koje repetitivno opisuju njegov život pustinjaka. Autor također planira izvođenje performansa tijekom trajanja izložbe. „Performans Pećina možemo smatrati i socijalnom skulpturom zbog proširene umjetničke forme, svojevrsnim konceptom koji kombinira trodimenzionalnu instalaciju, glazbu, akciju i reakciju publike“, zaključuje Lida Roje Depolo u popratnom tekstu. Cjelokupan rad tjera na smijeh i poistovjećivanje s autorovim bijegom u neku drugu, izmaštanu stvarnost. 

Metafora ludizma povezuje ovaj rad s djelom Studija pokreta Predraga Pavića, koji je „autoironični pokušaj obrtanja evolucije filmske tehnologije unazad“, a sve kao referencija na prve pokretne slike, prikazuju jahača na konju fotografa Muybridgea. Autor izrađuje „projektor“ u svrhu prezentacije sadržaja, to jest filma, proizvodnje originalne, funkcionalne skulpture. Predrag Pavić osvojio je Nagradu Hrvatske sekcije A.I.C.E. Majstor ludizma i kiparske ironije jest i Svjetlan Junaković, koji prema riječima Feđe Gavrilovića „bezbrojnim kombinacijama reinterpretira uporabne objekte i jezične izraze, pa ostvarenje s imenom psovke Pasmater prikazuje psa koji poput univerzalne majke doji različite igračke“.

Osim navedenih autora izlažu još i Stipe Babić, Maja Bachler, Luana Brhanić, Petar Dolić, Vitar Drinković, Svjetlan Junaković, Ozren Kecerin, Ines Krasić, Denis Krašković, Matea Krnjak, Tihomir Matijević, Mak Melcher, Ivana Mrčela, Marijana V. Pende, Janko Petrović, Petar Popijač, Dalibor Stošić, Vlatka Škoro, Goran Štimac, Dražen Vitolović, Nikola Vudrag i Tina Vukasović.

Ovogodišnji Trijenale donosi utemeljeni uvid u tematski i izvedbeni pluralizam hrvatskoga kiparstva, no ne možemo se oteti dojmu, uz posvemašnje razumijevanje ograničenosti ovakvih revijalnih izložbi, da neka imena nedostaju kako bi uvid bio potpun.